Koliko puta ste nekome rekli ,,Ne stignem'' no ipak bi ste stigli? Shvatili ste ipak imate vremena za tu jednu osobu, da zapravo imate i previše vremena? Danas vam donosim svoju iskrenu ispovijest kako je ova fraza uništila moj život unatrag par mjeseci. :)
Zatišje pred buru
Sve je nekako počelo s školskim obavezama zbog kojih nas i većina ne stigne raditi ono što voli. No, onda su počele druge brige - željela sam (i još uvijek želim, ali sada malo realnije) biti uspješna. Sigurno se pitate što ima u tome loše. Ništa. Ali kada to postane previše, onda može biti svašta. Kako je to kod mene izgledalo? Priča je sljedeća...
Započela sam s ovim blogom. Da se razumijemo - obožavam Vam pisati i dijeliti sadržaj koji je meni zanimljiv nadajući se da je i Vama. Previše ambiciozno sam si sve ovo zamislila kao što možete i vidjeti jer sam jednostavno izgorjela. Imala sam ideje i sve, ali htjela sam odmah sve - publicitet, konstantu inspiraciju, vođenje još jednog Instagram profila, vrijeme za čitanje knjiga o kojima bih vama htjela pisati itd. Zaista, kada si sve to natrpate, A VI STE SAMO JEDNA OSOBA, izgorite. Prvo pravilo - ne slijedite moj primjer🤣.
Zadala sam si zadatke kada bih trebala što raditi i mogu ponosno reći za sebe da sam vrlo organizirana osoba, no umijem pretjerati. Ponekad dobro raspodijelim obaveze u danu, no kada mi se dogodi *izvanredna* situacija, npr. pisanje mi oduzme više vremena nego što sam planirala - raspad sistema.
Da se razumijemo, ovo vam ne pišem kako biste me sažalijevali i kako tražim suosjećanje i razumijevanje zbog toga što više toliko aktivno ne objavljujem. Želim vam reći kako sam sama sebi dala preveliki zalogaj, previše pomalo ambiciozno, a nisam uračunala sve druge obaveze koje su bile preda mnom.
Eskalacija
Što se počelo događati kada sam se počela vrtjeti samo oko ideje uspjeha i hustle-mindseta? Počela sam odbijati ljude. Izlasci su mi postali teret, među ljudima sam bila samo u školi, a kod kuće u svoja četiri zida.
Kada sam shvatila da je pošlo po krivome? Kada sam vidjela da se ja ne osjećam dobro, a radila sam ono što volim. Znala sam se probuditi ujutro sva sretna i nabrijana, no kada sam došla iz škole, teretane i trebala uraditi i zadaću i još sam imala u planu napisati objave za vas - postala sam razdražljiva i lijena, a nakon toga sam se grizla jer nisam uspjela ništa napraviti. Još jedna situacija jest kada je bio dogovoren izlazak. Ljudi moji, ja sam osjećala krivnju jer ne pišem vama objavu ili jednostavno ne radim nešto ,,korisno''. Zaključak? Zabavu i najljepše trenutke smatrala sam gubljenjem vremena. 😥
Bliski odnosi
Uz prijateljske odnose, patili su i bliski, obiteljski odnosi. Kada se trebalo ići negdje, ja sam točno znala koliko želim negdje biti da bih mogla napraviti sve druge obaveze. Zvuči čisto normalno no kada te obaveze narušavaju unutarnji mir i mogućnost da uživate u trenutku, nešto je krenulo u krivome smjeru. Najčešća rečenica kojom se Lana bila opravdala jest bila - Rado, ali stvarno ne stignem.
Sve je u umjerenosti
Znam da nas ima više s ovakvim mindestom - želimo sve učiniti za sve u što manjem vremenu. Svim mojim content creatorima, pisateljima bloga i ostalim edukatorima - BRAVO! Ne znate koliko nešto zahtjeva upornost, disciplinu i rad za nešto sve dok ne probate. Ja ne žalim nimalo što sam pokrenula ovaj blog i Instagram. Imam i previše mjesta za rast, ali zato sada idem polako jer znam da će moje vrijeme doći.
Kako moje ,,ne stignem'' izgleda trenutno? S ponosom mogu reći da sam u jednom od boljih i zdravijih razdoblja u svojemu životu. Fokusiram se na meni bitne ljude i obaveze. Što to znači? To znači da ako je tjedan natrpan obavezama za školu, stavljam ih kao prioritete sve dok se sve ne obavi. Kada se obavi, prelazim na blog i smišljam nove teme i objave. Kad je vrijeme za izlazak, još uvijek me malo muči osjećaj krivnje no ne u tolikoj mjeri i događa se zaista samo povremeno (YEY!). A što se tiče fraze ,,ne stignem'' - prestala sam ju govoriti! Jer sada znam da sve stignem. ☺️
Možda sam trebala proći ovu fazu gdje sam jednostavno pala, spotaknula se na svoje vlastite greške i zamisli. Možda ovdje počinje moj rast, onaj istinski. Ne znam. No, nije ni bitno. Trenutno sam tu, u sadašnjem trenutku i želim ga iskoristiti najbolje što mogu.
Pouka priče: Usporite. Sve će doći. Možda život nije dug, ali prilike sigurno dolaze u pravo vrijeme, baš onda kad trebaju. Vjerujte sebi. Ponekad ne slušajte sebe. Naučite uživati u malim stvarima i raditi stvari koje vas ispunjuju. Ako vam se taj dan ljenčari - ljenčarite! Vratit će vam se volja za rad sigurno jer ćete shvatiti da vas to ne ispunjava. Ali svejedno odmorite jer ako vam se ljenčari znači da ste si dali preveliki zalog. Samo polako.
Vaša L. 💜
Comments